POVIJEST HOMEOPATIJE
Načelo sličnosti, „Simillia similibus curentur“, slično se sličnim liječi, koja je ujedno osnovna ideja i bit homeopatije, primjenjivao je još Hipokrat (460.-377. p.n.e.). Iako mu mnogi pripisuju ovu ideju vjerojatno je da ona vodi podrijeklo s afričkog kontinenta budući da je većina ideja kulture Grka došla iz hramova i knjižnica starog Egipta, posebno onih iz Aleksandrije. Hipokrat je u svojim dijelima opisivao liječenje bolesti na način, sličnim utjecajem postaje bolest, pa je liječimo sličnim djelujućim lijekom. Nakon Hipokrata liječnici su pomalo zaboravili ovaj način liječenja pa ga do naših dana zamijenjuje način grčkog liječnika Galena, koji je liječio po načelu, suprotno se liječi suprotnim. Danas se većina farmakoloških lijekova bazira na tom principu pa imamo antibiotike, antimikotike, antialergijske lijekove, antitusice itd. Homeopatija svakom bolesniku prilazi individualno i vodi računa o pacijentovom fizičkom, mentalnom, emotivnom stanju te na temelju toga propisuje i lijek. U 16. st pojavio se Theophrastus Bombastus PARACELSUS von Hohenheim, švicarski liječnik izuzetno znatiželjnog duha i ideja koji je oživio Hipokratovu spoznaju o liječenju sličnog sličnim. U svom najpoznatijem djelu Paragranum govori o tom principu. Liječeći sifilis živom uočio je da živa ako se daje zdravim ljudima izaziva iste simptome kao da su oboljeli od ove bolesti.
SAMUEL HAHNEMANN kojeg smatramo ocem suvremene homeopatije započeo je svoj rad kao liječnik. Svestran čovjek koji je govorio 8 jezika, bavio se kemijom i farmacijom te prevodio knjige i tekstove. 1813 za vrijeme epidemije tifusa koja je zahvatila Napoleonove trupe Hahnemman je homeopatski tretirao oko 180 ljudi od kojih je samo jedan umro. Isprobavao je djelovanje različitih tinktura koje je razrjeđivao i vršio protresivanje i potenciranje lijekova. Hahnemman je uveo pojam tkz. vitalne sile koja nije ništa drugo doli sposobost organizma da svojom životnom silom ima moć liječenja, ona je urođena, a bolest predstavlja upravo poremećaj te sile.
Radeći kao liječnik, praktičar bio je nezadovoljan medicinskim navikama onog vremena.Osuđivao je metode kao što je puštanje krvi, izazivanje povračanja, davanje opijuma. Njegova savijest, pobunila se protiv takvog načina liječenja, ugrožavanja pacijenta. Kako je u njegovo vrijeme malarija dovodila do velikog broja smrti, čitajući literaturu o kininu, došao je na ideju, da napravi eksperiment na sebi. Svakodnevno je uzimao kinini, koji se tada koristio u liječenju te bolesti i na svoje čuđenje dobio je simptome malarije usprkos činjenici da od nje nije bolovao. Pokusima na sebi uvjerio se da i druga sredstva mogu u većim dozama izazvati simptome bolesti koju inače liječe u manjim dozama. Bio je toliko fasciniran ovim saznanjem da je razvio sustav liječenja po kojemu se svaka bolest tretira onim sredstvima koje na zdravom čovijeku izaziva simptome nalik na simptome bolesti 
(npr. kod rezanja luka javlja se vodenasti iscjedak iz nosa i suzenja očiju, ako se takvi simptomi razviju kod prehlade ili alergije pomoć može biti homeopatski pripravak Allium cepa [crveni luk]).
Pripremao je remedie tako da ih je razrjeđivao te na taj način eliminirao toksičnost pojedinih tvari i iskoristio njihovu ljekovitost.
